NEMA PROBLEMA, BEZ SVOJEG RJEŠENJA....

NEMA PROBLEMA, BEZ SVOJEG RJEŠENJA....

a i nema tjedna bez novog problema….

Svašta ova korona izvlači iz nas, dobro i loše…

Radim s jako puno ljudi i kažu to je najteži rad. Možda i je, ali meni nije. Imam punoooo živaca za svakoga, i mogu me svi nazvati u bilo koje doba pitati nešto, tražit nešto itd. I svakome ću pomoći ako je u granicama zdravog razuma. Vjerujte mi zovu me, oni koji rade samnom znaju za što me sve ljudi zovu….

Kažu mi moje cure koje rade kod mene da kod mene sve može, treba sl. dan - može. Hoće na GO ma može. Ljudi moji ako radite s normalnim ljudima onda sve može. Kako ja mogu nekome tko je 5 dana prije ostao na poslu svojevoljno prekovremeno reći da nemože dobiti slobodan dan.

Mislim da je prvo i osnovno poštovanje prema zaposlenima, pa poštovanje prema klijentima da bi uspio opstati.

Nema problema koji nema rješenja i nema situacije koja se ne da riješiti, ako imaš strpljenja i pametne ljude oko sebe.

Volim radit s ljudima koji kad traže pomoć/uslugu/savjet onda i slušaju što govoriš. Jer ako su te pitali za savjet, znači da u tom području nisu doma, da jesu ne bi pitali.

Volim ljude koji nisu najpametniji i znaju o svemu sve, kao npr. kad mi frajer priča o porodu kako je to biti na porodu. Gle micek tri puta sam rodila neznaš kako je biti na porodu. Pročitao si dva članka o tome i ne znači da si rodio….pametnom dosta.

Zbog moje znatiželje, životnih okolnosti i šarolike mase ljude oko sebe, mogu reći da znam dosta, a i ono što ne znam uvijek znam koga pitati za savjet, a da nije google. I kad pitaš za savjet pozorno slušaš jer onda učiš pa ćeš jednom i ti moći nekome pomoći.  

Mijenjala sam ulje na autu (u motoru i u diferencijalu), provaljivala protuprovalna vrata jer su gosti ostavili ključ s nutarnje strane brave, skidala ostatke staklene stijene itd.  i to su sve neke stvari koji te jednostavno nauče nekoj snalažljivosti.

Zašto sam se osvrnula na ovu temu, iz dva razloga.

Neki dan teta/cura/gospođa (žena koja ima 4 djece) koja radi kod mene šalje mi poruku da nemože doći raditi jer joj se dijete ozlijedilo. Ja odgovorim  ok, poslije šalje da ide na GO od tada do tada i ja opet napišem OK. U pol 7 ujutro kaže ona, pa kod tebe sve može i sve je ok.

Naravno da može, dva dana prije je ostala puno previše na poslu samo da posao bude odrađen. Naravno da može, jer kad odem ja na godišnji znam da će ona i sve druge kolegice napravit dobro i mogu otići s mirom na GO.

Nekoliko dana poslije su me zvali za neku situaciju samo s pitanjem kako nešto napravit. Iz tog pitanja izašla je cijela logistička priča. Osim svojeg vremena i truda, gdje sam okrenula nekoliko telefonskih brojeva nisam uložila ništa. Njima sam pomogla, a ja to tako i onako usput napravim, bez da sam morala mijenjat planove ili nešto. Isto bi sjedila u kuhinji i pila kavu, pospremala ili radila, kao i da me nisu zvali za savjet.  

Treba pomoći, svaki put kad možeš pa makar to bilo i običnim telefonskim pozivom, jednim, dva tri pet…. nebitno, ali ako možeš daj si truda i pomozi. Ne kažem da tu sad trebaš dati sebe u cijelosti, da moraš dati nekom sav svoj novac, ali ovakvim sitnim stvarima.

Kad te netko traži da ga odvezeš nekud, pa odvezi i ne traži za gorivo. Tih par kuna koje si potrošio neće te spasit, a njega će spasiti to što si ga odvezao.

Da se razumijemo nisam ja humanitarac- daleko sam od humanitarca, ali uvijek i baš uvijek sam spremna nekom pomoći na ovakve načine.

Znaju me klijenti zvati usred noći, jer voda curi, ili su gosti nesretni s klimom- ima svakakvih situacija.

Nikad nisam rekla ne. Pa od tih klijenata živim ja, a oni od gosta koji dođu u apartmane. Lijepo se ustaneš odeš tamo, pogledaš i u pravilu ne možeš ništa riješiti, a ako možeš riješiš.

Naplata toga, veliko Hvala i sretan klijent za kojega znaš da će ti ostati. Mnogi mi kažu da sam glupa jer se takve stvari naplaćuju, da se dam maltretirati od ljudi.

Ne, nedam se maltretirati i nisam glupa. To se sve naplati  ali kroz neke druge načine. Kroz neka druga rješenja, kroz lojalnost klijenta. Nije u novcima sve.

Moj tata je uvijek govorio da su svi ljudi, i da onaj najmanje obrazovani čovjek može imati najbolje rješenje, da ne podcjenjuješ nikoga, i da se prema svima odnosiš s poštovanjem. Upravljao je sa preko 100 ljudi svih kategorija obrazovanja. Uvijek je imao strpljenja za sve, a ima i danas sa 76 godina.

Nikad nije vikao na nikoga osim na nas, ni ja nikad ne vičem. Mislim da je malo ljudi čulo da vičem osim moje djece i susjeda koji čuju kad urlam na djecu.

Ali na prijatelje, poslovne suradnike, poznanike, zaposlenike nikad nisam podigla glas. Sa svima se može razgovarat osim s mojom djecom kada se tuku međusobno i kad ostavljaju za sobom kao da je bomba pala, kad jedna drugu izazivaju samo zato jer im je dosadno…., ali to su djeca i mi smo bili takvi. Gdje mi je ova mudrost kad mi dignu živac dok se tuku.

Pa tako ljudi moji… pomozite drugima s sitnicima, nekad više znače od 10000 eura u kešu.

Slušajte druge, i ne miješajte se u posao koji neznate - niste najpametniji.

Pričajte o svojim problemima jer uvijek je netko blizu vas tko ima rješenje.